366 je prošlo dana

Samo za tebe maLJi
I ne, nisam fulala. 366 je zato jer je prošla godina bila prijestupna. :P

Prije godinu dana bila je subota. Bila sam u pms-u i bila sam hiper. Dopisivali smo se na msn-u, a ti si imal goste doma. Baš sam bila dobre volje. Navečer sam gledala film kad mi je došla tvoja poruka. Rekel si da si u suzyju i da je dosadno, da uzmem ključe od kljeti i budem vani za 20 min. "Mama, idem s Lucijom malo van". Čekala sam te na semaforu i kad sam sela u auto si me pital kaj sam kuhala. (Bila sam u kuhinji, a majka je naravno kuhala neke). Išli smo do kljeti i konačno si ju videl i iznutra. Seli smo si na krevete, svaki na jednoj strani sobe. Zgasil si svjetlo i spominali smo se. Odjemput si se stvoril kraj mene i počel me maziti...

Tak je počela ova naša godina (ak se slučajno ne sjećaš :P). Od onda nije prošel dan da se nismo čuli. Brzo mi je prošlo, ali mislim da se sjećam svakog susreta. Zmišljala sam svakakve izgovore doma, samo da mogu ići van s tobom. Išla sam k Luciji, k Ivani, van s curama, na trčanje... Nije mi žal niti jednog od tih izgovora. Puno smo prošli skupa (i događaja, a bome i kilometara) i puno sam naučila od tebe i uz tebe. Bil si uz mene uvijek kad sam te trebala. Hvala na tome.

(joj kako mi ovo nejde )

Znam da nisam bila idealna cura. Nekolko puta sam te razočarala, a ti si uvijek našel način da pređeš prek toga. Mogu ti reći da pamtim svaku svoju grešku. Hvala kaj si mi uvijek dal još jednu šansu i zažmiril na moje bedastoće. Ali pustimo sad to... Ima puno više ljepih događaja za pamćenje. Sjećaš se Trakošćana? Isprobavanja odjeće u kabini? Zajedničkog buđenja? Kuhanja tortelina u mineralnoj vodi? Tekkena? Sjećaš se kad sam ti prvi put napisala da te volim? Sjećaš se one večeri prije nek sam išla na maturalac? Skrivanja u mojem ormaru? Sentiša na vjetru uz 'poštar lakog sna'? Ju mejk mi huda?

I sad kad razmišljam kaj da još napišem, ti si mi pred očima i smješak mi ne silazi s lica. I svaki put kad se idem naći s tobom me drma nervoza, ona pozitivna. I ne znam za tebe, al ti si se meni uvukel pod kožu. Ne znam kome drugome bi slala besmislene poruke, kome drugome bi rekla sve kaj me muči, kome drugome bi vjerovala tolko kolko vjerujem tebi. I volim kad mi pošalješ poruku navečer kad već spavam. Volim kad me gledaš. Volim kad me primiš za ruku. Volim kad me provociraš (ali ne prejako :P).
Godina je bila puna uspona i padova, al kak si rekel: primili budemo jedan drugoga pod ruku kad se koji popikne.

Ti mi činiš krasne stvari, ti me činiš sretnom,
I kad mi loše krene ti si tu,
Uvijek kraj mene.

Od kada su igre grube lijepo je znati,
Da čovjek ima nekog kao ti,
Na svojoj strani.

Ti znaš da ja nisam od velikih riječi,
Ono što osjećam teško je reći,
Ipak želim da znaš - volim te!

PUSA

6.66

*sviraju trube*
bok... kako je? kaj ima?
je je, sjetih se da imam blog. dobar dan. afkors, ne u entuzijastičnom trenutku. a ono, sreću možeš podijeliti s bilo kim, tugu je nekak ljepše sam. ma nisam tužna. nekak sam... izgubljena. u novom trenutku ponovim staru grešku i nema spavanja tu noć. al kakve koristi od toga? apsolutno nikakve osim još ljepših podočnjaka :D al kaj si more još-malo-pa-punoljetno dijete koje najviše voli biti u zagrljaju, a u novoj situaciji se osjeća zbunjeno. možda učiti na svojim greškama? možda biti odvažnije? možda.... slušati između izgovorenih riječi? predvidjeti situaciju?
strah me mojih greški. ne želim ih raditi a one se samo gomilaju.
nije ovo žalopojka, samo ispušni ventil. dojde tu i tam takav period, no uvijek je kasnije bolje. mora biti. jednostavno mora.

a kaj mogu JA?
paaaa... mogu! mogu paziti, biti preciznija, točnija. mogu više dati, jače voljeti, brže učiti. mogu! ak sam naučila baratati s kuplungom, bome mogu svašta :D (skupiti 500€?) i opet, još jednom, samo naprijed tina. daj sve od sebe.

iako me brine krivi postupak, nenaučena politika, 2 kile manje, dvojka iz filozofije, skori vozački ispit, gubitak samopouzdanja, kraj srednjoškolskog školovanja i mamini madeži, ja se uvijek mogu nasmijati. štoviše (fensi riječ), mogu se plakati od smijeha. to je valjda ono dijete u meni. drži ravnotežu.
Vedran, volim te puno puno. Ne znaš kolko mi značiš.

PUSA

ke košta da košta

objasni sebe u jednoj rečenici: -> jaka na riječima, slaba na djelima.

da da, još jedan poludepresivan post. ali kaj kad pms dere, a mišljenja i osjećaji su ko propuh. malo te potegne pa ti nije dobro.
al vjera u sebe je ono najbitnije. samopouzdanje. jer kak da se neko drugi pouzda, kad se ni sam nemreš. ima toga možda u pevecu na akciji?
tolko toga mi se mota po glavi da više ne znam strpati svako u svoj koš. pod filozofijom se prisjećam prošlih vremena, pod vjeronaukom zamišljam budućnost. pod matematikom se tresem, a za ručkom razmišljam o indukciji. krenem pisati sastavak iz njemačkog i počnem roniti suze. pogledam koju staru sliku pa se nasmijem. gledam koji faks ima koji smjer pa krenem brojati poruke na mobu. totalni kaos. ništa mi više nije realno. pokušavam naći samu sebe. tiiinaaa?

ništa nije isto iz dana u dan, svaki dan je drukčije. propitujem samu sebe. kaj, gde, kad, kak, zake?
osjećam se baš djetinjasto, onak, nezrelo. a svaki dan se bližim punoljetnosti (ko da bude ona donijela neku promjenu d'oh). I onda kad se treba iskazati, ja posustanem. razlog? preveć sam ograničena nekim svojim moralnim normama, strahovima i mišljenju kaj bude neko drugi rekel ili mislil. imam osjećaj da me to košta sve više iz dana u dan. iako dosta razmišljam, ne mislim na pravi način i definitivno ne u pravo vrijeme. strah me. strah me da se ne izgubim. strah me da ne izgubim ono vrijedno u svojem životu. strah me samoće.

ja volim, iako to teško pokažem.
ja sam marljiva, iako se teško pokrenem.
ja šutim, a tak mi se melje.
ja ne volim školu, a tak mi je ljepo u njoj.
i opet sam zgubila misao jer je neka druga navratila. no nema veze. blog je ispunil svoju dužnost -> malo se lakše osjećam. i opet si mislim kak je to samo faza koja bude prošla.
ma bude bolje :)

PUSA